Najčešće pitanja postavljena o HPV-u


  • Kako, kada ili od koga sam dobio HPV?

Genitalni HPV je primarno spolno prenosivi virus. Najčešće je nemoguće znati od koga se može dobiti HPV, jer mnogi ljudi niti ne znaju da ga imaju.
Vrijeme od kontakta virusom do pojave prvih kliničkih promjena, je između 3 tjedna do 8 mjeseci, no opisani su slučajevi pojave klinički vidljive bolesti i nakon 10-tak godina. Nakon liječenja kliničke genitalne HPV infekcije, u 45% bolesnika nađe se latentna infekcija, dok 67% bolesnika ima kliničke recidive.

  • Hoće li HPV utjecati na trudnoću ili na dijete?

Većina terapijskih mogućnosti za liječenje bolesti cerviksa uzrokovano HPV-om će ostaviti cerviks dovoljno očuvan da bi mogao podnijeti trudnoću. Za vrijeme trudnoće, šiljaste bradavice (kondilomi) mogu ubrzano rasti. Bradavice je potrebno ukloniti jer mogu krvariti ili obstruirati porođajni kanal. HPV se rijetko može prenijeti s majke na dijete. U rijetkim slučajevima, HPV tip 16 i 11 mogu u djece uzrokovati bradavičaste izrasline. Ova bolest se naziva juvenilna ponavljajuća respiratorna papilomatoza. Ukoliko postoji opasnost zaraze za dijete, porod se izvršava carskim rezom.

  • Može li osoba dobiti ili prenijeti HPV putem oralnog seksa ili ruku?

Spolno prenosivi put je najčešći put prenošenja. Putem oralnog seksa se može prenijeti HPV virus u usnu šupljinu, no to se događa iznimno rijetko i obično su to osobe oslabljenog imunološkog sustava (npr. HIV pozitivni bolesnici, osobe s transplantiranim organima ili nekom imunološkom bolešću). Putem ruku nije moguće prenijeti HPV virus, obzirom da se na rukama nalaze tzv. kožni, a na spolovilu sluznički tipovi HPV-a!
Medicinskim priborom kao što su rukavice i instrumenti, dijeljenjem donjeg rublja, upotrebljavanjem zajedničkih ručnika, te putem WC daske - nije moguće dobiti HPV!

  • Kako se mogu testirati na HPV?

Bradavice se mogu dijagnosticirati kliničkim pregledom. U žena, cervikalne promijene se mogu otkriti obrisom vrata maternice (cerviksa) - PAPA testom. Žene s nejasnim HPV-om mogu ponoviti Papa test ili učiniti test na HPV. Ukoliko je potrebno, učini se biopsija uz patohistološku analizu.
Za sada ne postoji rutinsko otkrivanje HPV-a u muškaraca. Subklinički oblik bolesti se može vidjeti tek premazivanjem tkiva 3 – 5 postotnom octenom kiselinom i primjenom kolposkopa (peniskopija). U muškaraca se bris na HPV uzima s predilekcijskih mjesta na penisu. Predilekcijska mjesta su ona mjesta na koži penisa gdje se virus najčešće nalazi. To su glans, distalni prepucij, korona glandis i distalna uretra. Dakle HPV bris se ne uzima iz mokraćne cijevi nego se uzima s kože penisa! Danas se za dijagnostiku zaraze HPV-om isključivo upotrebljavaju metode molekularne dijagnostike. Molekularne metode koje se u nas najčešće koriste su Digene Hybrid Capture test i PCR metode HPV genotipizacije

  • Hoću li uvijek imati HPV?

Zdravi imunološki sustav suprimira virus. Teško je prognozirati kada virus prestaje biti zarazan. Stručnjaci ne znaju nestaje li virus iz organizma ili se razina virusa smanjuje do razine koja se ne može detektirati.

  • Kako mogu spriječiti prenošenje ili dobivanje HPV-a?

Doživotna obostrana monogamija i apstinencija su najbolje mogućnosti prevencije. Većina spolno aktivne populacije je zaražena HPV-om. Kondomi štite od mnogih bakterijskih i virusnih infekcija, međutim, prijenos je moguć ukoliko je HPV infekcija prisutna na nepokrivenoj koži.
U Europi su odobrena dva profilaktička cjepiva protiv HPV-a: četverovalentno cjepivo Gardasil® (Sanofi Pasteur MSD) te dvovalentno cjepivo Cervarix® (GlaxoSmithKline Biologicals). Oba cjepiva imaju dobra sigurnosna svojstva. Oba cjepiva štite protiv HPV tipova 16 i 18 koji su prema procjeni odgovorni za 73% svih slučajeva raka vrata maternice u Europi. Gardasil štiti i od HPV tipova 6 i 11 koji su najčešći uzročnici bradavica na spolnim organima. Smatra se da bi za takvu profilaktičku vakcinu ciljna populacija trebale biti djevojke koje još nisu stupile u spolne odnose, te bi se na taj način zaštitile. Učinak cjepiva na mušku populaciju je još uvijek upitan. Osim tzv. profilaktičkih cjepiva, istražuju se i terapijska cjepiva koja bi se davala osobama koje su već zaražene HPV-om, a služila bi za prevenciju stvaranja karcinoma. Terapijska cjepiva su još uvijek u fazi ispitivanja!

  • Mogu li se partneri međusobno zaraziti?

Ukoliko postoje spolne bradavice u jednog od partnera, postoji velika mogućnost zaraze drugoga partnera. Ukoliko je jedan partner, najčešće muškarac, asimpotomatski (nema klinički vidljivih promjena, ali peniskopski mu se dokaže postojanje subkliničke infekcije), mogućnost prenošenja je nešto manja nego kada jedan od partnera ima klinički vidljive promjene (šiljaste bradavice), ali takav prenošen oblik se ne smije zanemariti!
Malo je moguće da će nastati reinfekcija istim HPV tipom. Ne postoje studije koje su pratile ponovnu zarazu i učinke liječenja s obzirom na infektivnost. Spolni partneri su najčešće, iako ne uvijek, zaraženi istim HPV tipom.

  • Da li HPV izaziva karcinome spolno mokraćnog trakta?

HPV uzrokuje karcinom cerviksa, ali regularni pregledi i odgovarajuće liječenje su dostatni da se u većine žene spriječi pojavljivanje cervikalnog karcinoma. Ostali faktori (kao što su pad imunološkog sustava, ostale spolno prenosive bolesti i infekcije, pušenje, genetika, broj seksualnih partnera, korištenje hormonske kontracepcije) mogu povećati rizik nastanka karcinoma.
Za penis je karakteristično da unatoč prisutnosti virusa visokog onkogenog rizika, promjene koje mogu nastati su obično samo kondilomi. Učestalost PIN-a (penilna intraepitelna neoplazija) u muških spolnih partnera žena s HPV-om, kreće se između 20 – 40 %. Prema nekim istraživanjima, tako niska učestalost kliničkih i subkliničkih genitalnih HPV infekcija u muškaraca čije partnerice imaju HPV genitalnu infekciju, nastaje zbog veće otpornosti muških genitala na virus?! Učestalost karcinoma penisa je vrlo niska i ona u prosjeku iznosi 20 puta manje nego učestalost karcinoma cerviksa.

  • Šta bi trebalo reći partneru o HPV-u?

Većina spolno aktivne populacije je u kontaktu s HPV-om. Većina ljudi imaju znakove prolazne infekcije, koja ne izaziva simptome, i zbog toga oni ne znaju da su zarazni. Virus HPV-a se ne može izliječiti. Naime, liječe se simptomi i znakovi virusne infekcije.
Rizik od zaraze HPV-om spolnim putem je oko 80%. Smatra se da je 50% rizik od infekcije već nakon jednog nezaštićenog spolnog kontakta s zaraženim partnerom. Stupanjem u spolne odnose 44-69% osoba dolazi u dodir s HPV-om. Smatra se da ih 91% razvije prolaznu, klinički neznačajnu zarazu HPV-om, što znači da će ih većina u određenom vremenskom periodu postati HPV negativna. Imunološki sustav ima vodeću ulogu u određivanju tijeka HPV infekcije, tako da je u većini slučajeva sposoban eliminirati infekciju, kako dugotrajna perzistencija virusa ne bi dovela do nastanka karcinoma. Oko 10% osoba razvit će perzistentnu infekciju HPV-om, te će ostati inficirana sljedećih nekoliko godina. No, na sreću, samo maleni postotak inficiranih HPV-om ipak razvije visoki stupanj prekanceroza i/ili karcinom. Smatra se da postoji mala mogućnost nastanka karcinoma iz prolaznih infekcija HPV-om jer postoji veliki period latencije, koji ponekad iznosi čak i do desetak godina.

  • Koje su najbolje opcije za liječenje HPV-a?

Potrebno je bolesnike upozoriti da se HPV infekcije ne mogu izliječiti, te jednom kada se zaraze HPV-om, on uvijek ostaje u stanicama kože i/ili sluznice. Cilj terapije je dovesti taj virus u latentnu fazu, tako da ne može naškoditi samom bolesniku (autoinfekcija) ili njegovoj partnerici.
Infekcije izazvane HPV-om mogu se liječiti podofilinom, podofilatoksinom, krioterapijom, lokalnom primjenom 5-fluorouracila, triklor octenom kiselinom, imiquimodom, intralezijski ili peroralno primjenjenim interferonom, intralezijski primijenjenim bleomicinom, ekskohleacijom, elektrokoagulacijom, klasičnom i laserskom kirurškom terapijom.
Medikamentno liječenje cervikalnih intraepitalnih neoplazija (CIN) uzrokovanog HPV-om za sada nije dalo očekivane rezultate, te su nam uglavnom na raspolaganju kirurške metode liječenja, bilo da se radi o lokalno destruktivnim ili ekscizijskim tehnikama (konizacija nožem, LETZ konizacija-ekscizija zone preobrazbe petljom (niskovoltažnom dijatermijskom petljom) (engl. loop excision of the transformation zone), krioterapija, elektrokauterizacija, CO2 laser vaporizacija, CO2 laserska konusna biopsija). Cilj liječenja je u cijelosti odstraniti ili uništiti atipični epitel. Iako se radi o vrlo učinkovitim metodama liječenja, obzirom na virusnu etiologiju promjena, niti jedna od postojećih metoda liječenja nije 100% uspješna. U zadnjih 10-tak godina radi se na razvoju terapijskih metoda.